Kao i mnogi drugi Selim je bio na radu dugih niz godina u Austriji. Vratio se u svoj rodni zavičaj, a penzionerske dane provodi uz sviranje frule. A, posljednje je, kaže, nešto što ispunjava dušu i zašto uvijek nađe vremena -jeste upravo sviranje frule.
Još kada je dijete bio Selim je počeo da svira frulu. Ali, ljubav se javila mnogo ranije. Još u djetinjstvu. Uglavnom stariji ljudi koji su u djetinjstvu svirali frule pa dođu i dan danas, znaju ovdje za mene pa dođu, da im malo zasviram, tek da ih želja malo mine.
Tradicija se u svemu gubi:
Uzimamo tuđe, jedno vrijeme je frula u Bosni bila skoro pa nestala, svega nekoliko ljudi je sviralo, dok sad ima dosta mlađih ljudi koji žele da vrate frulu na njeno mjesto u Bosni da koliko-toliko ostane u našem narodu. Prije se radio težački posao, ljudi su se navečer uz ljuštidbu opuštali uz frulu ili šargiju. U sviju su ruke bile žuljave, ali ljudi su bili sretniji i držali su do svoje tradicije, priča mi Selim.
Frule su, ipak, njegova ljubav. Danas Selim svira profesionalno, kako kaže da svaki dan mora barem nešto da odsvira. Pa u našem kraju ovdje mislim da pored mene što sviram frulu, ima i još jedan čovjek iz Kamenice. Sviranje frule je mnogo zahtjevno, ali eto ja sam hvala Bogu već davno savladao sve note, tako da me danas mnogi zovu da sam velemajstor na fruli – zaključuje Selim Selimanović, frulaš Bosne i Hercegovine.
Izvor: Macanovici.net