Šaulić, koji redovno posjećuje rođakovu vječnu kuću, kaže da je “u najmanju ruku neprimjereno da se komentarišu takve stvari, koje se tiču jedino njegove najuže porodice i odnosa koji u njoj vladaju”.
“Ružno je, pa i grešno po Sinana, rođenog Lozničanina, što se ljudi petljaju u to, utoliko prije što je on bio posvećen porodici svim srcem, do posljednjeg daha, i svi su živjeli dobro”, kaže on.
– Šta mene briga što nema spomenika, jer to pravo da ga podižu imaju njegova supruga i djeca, a na meni, kao i na drugima koji ga i sada vole i rado ga se sjećaju, jeste da čuvamo njegov lik.
– Sinan je obožavao mog oca Agana, koji je rođeni brat njegove još žive majke Đulkice Đulke, kao i sve nas. Meni je ko zna koliko puta govorio da hoće da počiva isključivo u Loznici, koju je mnogo volio, i da sve bude po našim, lozničkim adetima, kako je i bilo.
Lozničani su ga na najdostojanstveniji način su ga ispratili. Njegove pjesme se pjevaju na sve strane. U gradu, na više zgrada, iscrtani su murali sa Sinanovim likom. Njegov mezimac, sin Medo, koji živi u Tuzli, pjeva kao slavuj. Sav je po talentu za muziku na Sinana, ali i dedu Rašida, koji je bio vojni muzičar.
Sve to su, kako nadahnuto kaže Šaulić, veća Sinanova znamenja od svakog kamena.
– Pjesma mu je izgradila za života muzičko, umjetničko i ljudsko znamenje koje je veće i od Srbije, SFRJ i Balkana. Gdje god se ona čuje, a čuje se, bogu hvala, na sve strane, to je njegovo znamenje, to treba svi da shvate. Mnogi to razumiju i uživaju u delu tog velikog pjevača i čovjeka.
(express/alo)