Korak ispred!

Na kafi sa ? Ivan Bjeković

1. Kako je zapravo počela Vaša karijera?

– Muzički počeci vezani su za srednju školu i heavy rock cover bend „Inferno“. U prvom razredu srednje škole relativno brzo se formirala grupa momaka koja se aktivno bavila muzikom i koja je svirala razne instrumente. Tako je i nastao moj prvi bend, sa kojim sam imao i prvi javni nastup, kao predgrupa tada veoma popularnog lokalnog benda „Postmortem“.

Prvu ozbiljniju formu moja karijera doživljava na prelazu sa „full bend“ nastupa na akustične verzije muzičkih sastava. U tom periodu počeo sam raditi akustične svirke, najčešće u formi duo ili trio, kada je nastala grupa „Pluton“, koju smo korijenito činili Lazar Nenezić (drug iz srednje škole) i ja. To je vjerovatno bio i prelomni period u mojoj karijeri, pa se može reći da od tada počinje ozbiljna faza karijere. U tom sastavu smo nastupali po brojnim lokalima širom Crne Gore i kao takav duo ostali upamćeni po veoma veselim i kvalitetnim nastupima.

2. Da li ste u djetinjstvu pokazivali zainteresiranost za Vaš posao?

– Vezanost za muziku je bila očigledna još u danima ranog djetinjstva. Video snimci iz tog perioda (kada sam imao dvije-tri godine) obavezno u pozadini imaju neku muziku, uz koju sam često igrao (iako mi danas ples nije jača strana). Postoje čak i video snimci na kojima sam vrlo zainteresovano proučavao dječiju varijantu klavijature. Svakako da su muzički instrumenti bili odlično sredstvo za treniranje fokusa od ranog djetinjstva. Ipak, nikada nisam pohađao muzičku školu i moje znanje iz oblasti muzike je vezano za samoukost i predano vježbanje.

Sa 12 godina sam počeo pokazivati intenzivnije interesovanje za muziku i instrumente, pa sam na poklon za rođendan dobio prvu klasičnu gitaru. Odluka i želja da naučim da sviram instrument kakav je gitara rezultat je dugogodišnjeg slušanja i simpatija prema muzici koju je stvarala „Metallica“. Slušajući hitove i prepoznatljive rifove ovog benda, kao i brojnih drugih muzičara iz žanrova kao što su rok, džez i bluz proučavao sam i otkrivao različite tehnike sviranja gitare. Sviranje ovog žanra vodilo je ka tome da kupim i prvu električnu gitaru.

3. Čiju podršku ste najviše imali na samom početku?

– Porodica je definitivno stub svih procesa u mom životu. Kako i u drugim oblastima, tako i u muzici, porodica je dala nemjerljiv doprinos kroz različite aktivnosti: od kupovine instrumenata, do pisanja tekstova za pjesme.

Prvi muzički koraci, odnosno prva saznanja za gitaru vezana su za mog pok. ujaka Bobana, koji je bio vrsni muzičar. Naučio me akordima za pjesmu „Knockin’ on the heavens door“, odakle i kreće moja avantura sa gitarom. Ogromna želja i ambicija da naučim i usavršim sviranje gitare uvijek je bila potpomognuta Bobanovom iskrenom podrškom. U njemu sam uvijek imao nekog ko razumije muziku i ko je mogao sugerisati bilo kakvu korekciju koja je bila neophodna ka sticanju vještina i tehnika.

Roditelji su u svakoj ideji bili čvrsta podrška, bez obzira na povremena neslaganja u odlukama koje sam donosio kroz godine bavljenja muzikom. Takva okolnost je i razumljiva, imajući u vidu kako muzička industrija danas funkcioniše i koliko je nepouzdana, što je najbolje pokazala epidemija koronavirusa. Stasavajući u odraslu i zrelu osobu, sve više sam razumijevao njihove pojedine stavove, sa kojima sam danas saglasan. Njihov najveći doprinos se ogleda u podršci moje kreativnosti i hranjenju zdrave ambicije koja me je danas dovela u ovu poziciju.

4. Estrada nekada i sada?

– Redovne životne okolnosti se mijenjaju iz dana u dan, pa tako ni estrada nije ostala imuna na sve ono što nam vrijeme donosi ili odnosi, zavisno od toga iz koje percepcije gledamo. Svakako da estrada postaje sve „naseljenije“ mjesto i da je mnogo teže dostići određeni nivo. Sa sobom, ta prenaseljenost povlači i obilje ponude, a samim tim i mnogo kompleksniju borbu za poziciju na tržištu.

Ono što značajno bode oči jeste činjenica da muzika sve više postaje proizvod vještačke inteligencije i da se, kao i za mnoge stvari u životu, mozak koristi samo za najjednostavnije funkcije. Tehnologija je toliko napredovala da računari sve više preuzimaju ulogu od instrumenata. Ipak, ono što smatram vrijednim, jeste borba i inat žive muzike i njena vječna vrijednost u odnosu na novitete koje nam vještačka inteligencija servira.

Mlade generacije sve manje, ako i uopšte, znaju o velikanima nekadašnje Ex-yu muzičke scene. Nevjerovatno je čuti da mladi ne znaju za grupe kao što su: Bijelo Dugme, Galija, Divlje jagode, Kerber, Riblja čorba i dr. Srećom, među nama i dalje postoje oni koji gaje kvalitet ispred kvantiteta. Jednostavno, ove grupe, koliko god da ih vrijeme pokušava staviti u drugi plan, ne mogu biti prekrivene prašinom. Svevremenski hitovi će uvijek ostati kao trag u vremenu i sjećanje na neka bolja i srećnija vremena.

Nedavno sam čuo i vrlo interesantnu izjavu Zije Valentina, koji je konstatovao da su se u „njihovo“ vrijeme muzičari takmičili ko će napraviti drugačiju melodiju i stil, kako bi po tome postali prepoznatljivi i kako bi se razlikovali jedni od drugih, a da se u današnje vrijeme sve više obraća pažnja na to da neka nova pjesma liči na neku nedavno objavljenu. Stvaranje muzike prema šablonu udaljava od kreativnosti i umjetničkog izražavanja, te muziku svrstava u produkt serijske proizvodnje.

Sagledavajući situaciju u Crnoj Gori, stanje nije značajno bolje. Autorski rad je rijetka pojava, najviše zbog nedostatka podrške i finansijskih sredstava kako bi se neko upustio u avanturu kakva je npr. snimanje albuma. Muzičari se više ne ocjenjuju prema onome što stvore, već ko će bolje obraditi već davno prežvakane pjesme. Ugostitelji su ti koji kroje muzičku scenu, pa je i njihovo okretanje prema izvođačima regiona doprinijelo da se umanji vrijednost lokalnih muzičara, te mnogi svoju sreću traže i preko regionalnih takmičenja, koji svakako predstavljaju šansu za uspjeh kakav se teško može postići iz okvira koji su muzičarima dostupni u Crnoj Gori.

Kreativnost kao parametar kvaliteta je ugušen još i činjenicom da izvođači iz regiona imaju mnogo više prostora za nastupe od domaćih, što svakako utiče na ambiciju svih mladih muzičara da se bave muzikom. Da bi muzičar napredovao, on mora da investira u sebe i svoju opremu, za šta je potrebna i podrška kako društva kao publike i institucija u čijoj nadležnosti je oblast kulture. Pasivan odnos prema muzici kao elementu kulture doprinosi da Crna Gora nema značajno mjesto na muzičkoj sceni, te da se muzičari bore za svoje ideale u okolnosti koji najčešće sliče borbi sa vetrenjačama.  

5. Na kraju dana kada se pogledate u ogledalo šta vidite?

– Vidim ambicioznog, predanog, pouzdanog i kreativnog dječaka „zarobljenog“ u tijelu odraslog čovjeka. Lijepo je kad čovjek može stati pred ogledalom mirne i čiste savjesti, znajući da je čitav život posvetio osnovnim moralnim načelima. U današnje vrijeme, sve je teže, ali i sve ljepše, biti čovjek. Različiti smo i u tome jeste draž života. Ali, ono osnovno što se oslikava u ogledalu jeste plamen koji svakog dana gura naprijed i tjera da dam maksimum u svakom smislu. Odgovornost kao osnovno mjerilo svakodnevice je polazna odrednica kroz djelovanje u pravu, fitnesu i muzici.

6. Vaša omiljena destinacija za odmor?

– Ako bih govorio o nekom odmoru u okolini, onda bi to definitivno bio neki od brojnih crnogorskih planinskih krajeva. Sa druge strane, ako posmatram globalno, svakako je to Južna Amerika. 2020. godinu sam dočekao baš na teritoriji Južne Amerike, usred avanture koja je trajala 26 dana. Istorija, duhovnost, priroda, ljudi, kultura… sve su to elementi koji ovaj dio svijeta čine zaista posebnim i stvaraju ugođaj kao da se nalazite na drugoj planeti, astronomskim godinama daleko od svega onoga u čemu obitavamo. Ovaj dio svijeta se još uvijek kulturološki odupire naletima zapada i konzumerističke ideologije, iako je nemoguće u potpunosti se oduprijeti toj bolesti modernog doba.

Destinacije kojima bih se vratio su svakako i Kambodža i Kuba. Ono što uzimam kao osnovni kriterijum prilikom izbora destinacije za odmor svakako je udaljenost destinacije, kao i činjenica da te destinacije ne spadaju u „popularne destinacije“ (iako se za Kubu to ne može reći, ona još uvijek čuva svoju posebnost).

7. Sa kim najradije volite popiti KAFU?

– S obzirom na to da sam po struci pravnik i da su radne aktivnosti vezane za period od 7 do 15 časova, kafu najradije volim popiti sa svojim kolegama, sa kojima se uvijek podijeli i šolja kvalitetnih razgovora.

Nasuprot tome, tokom slobodnih dana u kafi najviše uživam sa porodicom i meni dragim osobama. Kafa predstavlja osnov za dobar razgovor i razmjenu kvalitetnih stavova.

8. Od društvenih platformi , imate i najviše koristite?

– Slagao bih ako kažem da ne koristim društvene mreže. Najviše koristim Instagram, kao najpopularniju mrežu u Crnoj Gori. Predstavlja idealnu platformu za prezentaciju i reklamiranje svega onoga što radim. Djelovanje u oblasti prava, muzike i fitnesa ostavlja mnogo prostora za prezentovanje rada iz ovih oblasti. Naročito se ta prednost ogleda u mogućnosti promocije bloga, na kojem pišem o različitim životnim temama, pravu, muzici i slično. Samim tim, svoje momente inspiracije prenosim preko zvaničnog sajta i kroz fotografije na Instagramu, koje uvijek prati poučan tekst (barem se trudim da svaka riječ koju napišem bude riječ vrijedna razmišljanja i buđenja ljudske svijesti).

9. Kako komentarišete rijaliti igrače, vidite li sebe u tome?

– Nisam ljubitelj ovakvog vida zabave smatram da je rijaliti postao izvor posrnuća cjelokupnog društva. Jeftini sadržaji koji su nam servirani ne doprinose poboljšanju stanja, a narod sve više pažnje posvećuje životima ljudi koje i ne poznaje. Često se i zapitam – „Otkud ljudima toliko vremena i snage da provedu zatvoreni u jednom tv eksperimentu, koji nam je Džordž Orvel odavno objasnio?“

Čovječanstvo je sve više uspavano i ovakvi sadržaji predstavljaju odličan metod za manipulaciju uma. Hipnotisana šarenilom koje nudi ovakva vrsta zabave, publika uspješno zaboravlja na svoje svakodnevne probleme, koji ipak ostaju na istoj poziciji onog trena kada se svjetla pozornice ugase. Smatram da su knjige mnogo interesantnije i bogatije štivo od ove vrste zabave. Probuđena svijest je mnogo produktivnija i potrebnija ovom svijetu, u vremenu kada se čitav svijet vodi po principu „stada“.

10. Omiljeni grad i zašto?

– Beograd je grad koji se uvijek rado vraćam. Mnogo stvari me veže za taj grad, a najviše ljubav prema Crvenoj zvezdi. Vrijeme volim da provodim uz Dunav i Savu, u kafićima koji se nalaze uz rijeku, jer me voda opušta.

11. Omiljeno jelo i piće?

– Najviše volim da jedem kinou sa povrćem i piletinom, a uz to obavezno volim da popijem i čašu kvalitetnog crnog vina.

12. Na Vašem emocionalnom partneru najviše Vas privlači ?

– U emotivnim, odnosno partnerskim odnosima mi je najvažnije međusobno razumijevanje. U vremenu kada je sve postalo zamjenljivo, teško je održati odnose. Brzina života i sve manja posvećenost porodici kao stubu društva doprinosi tome da je potraga za partnerom složena. Usponi i padovi, kao sastavni dio života, predstavljaju ispite za svaki odnos, pa je podrška partnera i u dobru i u zlu veoma važna kako bi čovjek osjećao sigurnost pored osobe sa kojom dijeli svakodnevicu.

S obzirom na to da još uvijek nisam našao svoju srodnu dušu, vjerovatno nisam ni u mogućnosti da opišem kako zapravo izgleda savršen odnos koji zamišljam. To je ono što duša nosi i što se ostvaruje kroz život, kao put kojim svi prolazimo učeći različite lekcije.

13. Neostvarena želja?

– Mnogo volim da putujem i istraživanje novih krajeva svijeta i kultura je nešto što ispunjava moju dušu. Osjećaj slobode koji pružaju putovanja je bogastvo duše. Upoznavanje novih kultura doprinosi boljoj percepciji svakodnevice i sagledavanje svih onih okolnosti koje bi se mogle mijenjati na bolje u sredini u kojoj živimo.

Vjerujem da će svijet učiniti sve da ova pandemija konačno ukoči i da se opet otvore granice kao u redovnim okolnostima, kako bih mogao posjetiti sve one destinacije o kojima sanjam. Tu prije svega mislim na Rusiju, Kinu, Japan, Indiju, Nepal. Barem su to destinacije koje želim da posjetim prvom sledećom prilikom.

14. Da možete vratiti vrijeme, šta bi prvo uradili ?

– Smisao života gledam u tome da sve što smo uradili jeste naš otisak na traci beskonačnosti. Sve ono što sam uradio u životu do sada, uradio bih opet isto, jer je to bio moj izbor za ovaj život.

Ako bih već nešto mogao uraditi kada bih mogao vratiti vrijeme, onda bih mnogo više vremena posvetio onima koje najviše volim i koji su bili i koji jesu „vazduh mom životu“. Život je tren u kojem živimo i stvaramo, ne osjećajući karakteristiku prolaznosti. Svi oni koje smo izabrali u ovom životu su s razlogom tu. Kada ostanemo bez dragih ljudi, kapiramo koliko je taj tren kratak. Ipak, život ide dalje i jedino što nam ostaje je obaveza da volimo i da nam ljubav bude zvijezda vodilja u životu.

15. Planovi za budućnost?

– Nekoliko planova je trenutno na stolu.

Što se tiče prava, u fazi sam pisanja magistarskog rada iz oblasti prava Evropske unije i trenutak završetka rada je sve bliži. Govoreći o muzici, komponovanje i sviranje svakako ostaju najvažnije aktivnosti. Prvi album je u fazi promocije, u pripremi su nastupi, a uporedo sa tim su i nove pjesme koje će biti dio novog albuma. Ako okolnosti dozvole, možda se prijavim i na neki od potencijalnih festivala. Situacija sa koronom ipak ne dozvoljava da razmišljam o takvom vidu događaja, pa skromno pristupam i budućim projektima. Onog trena kada su ukažu povoljnije okolnosti, svakako da ću djelovati u pravcu nastupa sa kompletnim bendom. Vjerujem i da se publika uželjela mojih nastupa, a ja svakako jedva čekam da zasviram pred publikom Crne Gore i regiona.

Autor: Redžo Beganović

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *