Kućni prag – oduvijek bio najsvetije mjesto u kući

Raskrsnice puteva razilaze se i zapliću, ali postoji jedna kojoj se uvijek vraćam. Stara kuća mog dida i nane, za mene je moj dom, moje ognjište. U zagrljaju mog dida i nane, ona je izgledala kao ogromna palata, koja svetluca na mjesečini kao nevjesta.

Moj did i nane bili su mi sve. Ali tada, tada nisam osjećao strah. Danas je tu samo moja sjenka. Stubovi stare kuće stoje kao vojnici, i čuvaju moju avliju koja je puna lijepih uspomena. Danas nema onog fenjera, svjetla da osvjetli visoke uzane prozore mog utočišta i da mi poželi dobrodošlicu.

Koliko samo insan u srcu nosi lijepih uspomena. Otvaram vrata i čujem kako škripe stare baglame, što mi dovoljno govori da tu nikog više nema. Ušao sam u kuću i odmah izašao, jer niko nije imao da me dočeka. Sve se zgledam i razgledam, ali nikog u kući da ugledam.

Stari limeni šporet u ćošku sobe svoju tugu krije. Dolaze mi slike u mislima, vatra više u tom šporetu ne treperi, nema mirisa pogače kao nekad. Zaplakao sam i suze su lile k’o kiša. Aman jarabi, ipak osjećam zvuk svoga djetinstva, zvuk doma, nekad’ sam ovdje trčao slobodno kao jelen po zelenim poljima.

Zeman po zeman, prođe dosta vremena. Godine su prolazile, mjeseci, dani, sati…a mene je uvijek srce vuklo, da se tamo na svoje ognjište vratim. Sada, kada tu nema nikoga opet sam došao. Okretao sam kvaku i mislio da još živi neko u staroj kući, ali sjetim se da u njoj nema nikoga.

 Bio sam uplašen. Udaralo mi je u grudima. Sada je muzika prirode i vjetra bila gruba, samo poneka pčela zuji, golub ispod strehe guče, osjećam sve je tužno oko moje kuće, svuda je samo tama. Drveće se nakrivilo, i grane su blokirale da vidim moje utočište, moje ognjište, moj kućni prag.

Mali potok tiho žubori, mlin više nemelje žito. Stara kuća usamljena i tužna kao da žele ispričati neku zaboravljenu i tajanstvenu priču o davnim vremenima, kada je unutar njihovih zidova bujao život.

 Sjedio sam na kućnom pragu i plakao, plakao za onima kojih više nema, ali ja ću se ovdje uvijek vraćati. Zbog dida i nane, zbog naše kuće, zbog svoga oca i mame, zbog svoje rodbine i naših običaja, zbog divnih uspomena!

Autor: Hasan Keranović