U današnjem intervjuu, uvešćemo vas u svijet umjetnosti, svijet bezgraničnih vidika gdje se mladi umjetnik pomoću fotografija i pokretnih slika izražava veoma uspješno. Sa nama je danas mladi, ali veoma talentovani momak. Aleksa Trkulja (21 godina) iz Banja Luke.
Pa, Aleksa možeš li nas uvesti u svoju priču?
- Fotografijom se profesionalno bavim od drugog razreda srednje škole, a sama ljubav prema fotografiji se rodila negdje tokom osnovne škole. Prvi ”koraci” u fotografiji su mi bili razna eksperimentisanja sa mobilnim telefonom, sve do momenta kada sam od svog oca Radenka dobio za poklon profesionalni fotoaparat.
Šta smatraš da je najbitnije od samog početka da bi uspio da ostaneš u istom smjeru? Kako je izgledao tvoj hajde da kažem “početak karijere” ?
- Sami početak profesionalne karijere ako se tako može nazvati je bio jako težak i trnovit.
Smatram da je najbitnije u ovom poslu kao i u svakom drugom ostati doslijedan i uporan, ne odustajati kada se nešto ne uspije postići nego potruditi se i naći put do željenog cilja.
Tvoja pozitivnost dok pričaš o fotografiji nam potvrđuje sami čin tvog uspjeha. Kada si dobio toliku energiju i kako je tekao cijeli taj proces?
- Zainteresovao sam se za svijet filma pa sam u srednjoj školi napravio i jedan kraktometrazni film ”Kliker” koji je prošao na dva festivala, na Siciliji i u Londonu. Nakon završene srednje škole odlučio sam upisati Akademiju umjetnosti u Banjaluci smijer kamera. Tek kada sam kročio na Akademiju shvatio sam koliko sam do tada fotografiju posmatrao na drugi način. Profesor fotografije Drago Vejnović nas uči kako da svaku fotografiju uradimo tako da ostane dokument jednog momenta koja će nam oduzimati dah kada god je pogledamo. Na prvoj godini fakulteta sam napravio i jedan dokumentarni film u sklopu Konrad Adenauer fondacije o fotografu Srđanu Vujmiloviću gdje sam prikazao prirodne ljepote Bosne i Hercegovine, te kako je ustvari posao fotografa veoma zahtejvan. Taj film je prikazan na Sarajevo Film Festivalu i na Film Festivalu Cottbus u Njemačkoj.
Obzirom da su to tvoja prva iskustva, da li smatraš da si dobro prošao?
- Film je veoma dobro prošao, a sa njim sam takođe bio i u užoj konkurenciji za snimateljsku nagradu JAN od Asocijacije snimatelja u BiH.
Primjetio sam na sebi veliki napredak u zadnjih par godina, naročito od kada sam krenuo studirati i kada su me profesori navodili na pravi put.
Da li si imao tako pozitivno mišljenje i za svoju školu i profesore?
- Akademija u Banjaluci je veoma dobra, veoma sam zahvalan i roditeljima koji su me podržali u ideji da je upišem iako sam prije iste išao u srednju mašinsku školu.
Ono čemu nas uči Akademija umjetnosti nisu samo tehničke stvari. Ona nas navodi da sve posmatramo iz nekog drugog ugla, onog umjetničkog. Priprema filma je najbitniji faktor u svakom smislu, od samog scenarija pa sve do momenta snimanja. Sam pristup filmu, kako psihološki, tako i scenaristički su veoma bitan faktor kojima nas uče profesori Mario Ćulum i Predrag Solomun koji je ujedno bio i mentor projekta filma o fotografu Srđjanu Vujmiloviću ”Ono najbitnije”.
Što se tiče profesora, da li su ispunili tvoja očekivanja?
- Profesori na fakultetu su veoma predani svom poslu, jako su angažovani i posvete se svakom studentu. Glavni profesor kamere Draško Gajić i asistent Janja Bijelić nam sugerišu svaku sitnicu tako da postanemo što bolji u svom poslu i kasnije opravdamo zvanje direktora fotografije.
I pred kraj, da li su sve tvoje želje ispunjene ili možemo da očekujemo još?
- Iako sam već poznat u gradu kao fotograf koji iza sebe ima dosta urađjenih projekata, pa sada i filmova želim istrajati u tome da postignem neke daleko veće ciljeve kojima težim iz dana u dan. Moja želja bi bila da se svijet filma krene još više cijeniti u Bosni i Hercegovini jer smatram da imamo veliki potencijal kako sa ljudima tako i sa prirodom i svim lokacijama za snimanje.
Također za kraj možeš da ostaviš neku poruku ljudima ili pak savjet?
- Želio bih naglasiti da je najvažniji trud i rad, to će se sigurno isplatiti i izaći na vidjelo.
Razgovarala: Zerina Memišević